Zvonko Bogdan je rođen 1942. u Somboru, njegova pjevačka karijera počela je šezdesetih u Beogradu a od 1980. živi u Subotici. Proslavio se sedamdesetih uz osam opjevanih tamburaša Janike Balaža, a osamdesetih postao sinonim za starogradsku pjesmu i kavanu u koju se ulazi s poštovanjem i kravatom. Devedesete je proveo timareći konje i golubove, prividno napustivši scenu. No na pragu novog tisućljeća vratio se svojim ljudima te i danas žanje što je posijao – čuvajući u svojim pjesmama ljude i običaje kojih više nema. <br /><br />Njegove su pjesme sve starije, a publika sve mlađa. U posljednja dva desetljeća njegovo smo ime sretali među pjesmama Gužve u 16-ercu, na nekoć kultnoj Facebook stranici Pomazimo konje Zvonka Bogdana ili istražujući tamburašku, svatovsku muziku. Ako jednom to ime i zaboravimo, njegove pjesme nećemo moći. One su sitnim vezom utkane u naše narodno tkivo, a pronalazimo ih i gdje im se ne nadamo. <br /><br />Bogdanovima možemo zvati pjesme kojima je on autor, poput “Kraj jezera jedna kuća mala” ili “Jedan stari kontrabas”, narodne koje je sačuvao, primjerice “Evo banke” ili “Ej, mati”, prepjeve s mađarskog i rumunjskoj, kao što su “Jesen stiže, dunjo moja (A Hajnal Már Nem Simogat)”, “Fijaker stari (Régi Fiakker)” i “Kad se mesec sprema na spavanje (Când să duce luna la culcare)” te uglazbljenu poeziju srpskih, vojvođanskih i slavonskih pjesnika, među kojima posebno mjesto zauzima Zmaj Jova Jovanović. <br /><br />Da je predmet u špajzu, Zvonko Bogdan bio bi kanta za mast jugoslavenske proizvodnje, à la EMO Celje. Takve su danas rijetko u upotrebi, no mudraci kojima su pune domaće masti znaju da im čuvaju blago. Da je građevina, Bogdan bi bio Narodno kazalište u Somboru ili “dvorac” u Paliću. Da je začin, bio bi kumin, okus nastao iz suza božice žetve. <br /><br />Bogdanovi su preci, koliko je njemu samom poznato, od početka 19. stoljeća u Bačkoj, na sjeveru Vojvodine. Etnički pripadaju Bunjevcima za koje pjevač kaže da su njegov svit, ljudi koji ga zanimaju i kojima se bavi, nastojeći očuvati njima zajedničke pisme i običaje – tradiciju ljudi „ponosnih i jakih izvana, ali mekanih i punih čežnje iznutra“. Dok se u literaturi Bunjevci nazivaju ogrankom hrvatskoga naroda, brojni pojedinci u Srbiji smatraju ih konstitutivnim narodom koji nema hrvatsko podrijetlo. Zvonko Bogdan pripada toj izdvojenoj skupini. <br /><br />Suprotno očekivanjima, on zbog svog nacionalnog opredjeljenja u Hrvatskoj nije izgubio svoj legendarni status. O tom je fenomenu Miljenko Jergović u svojoj kolumni napisao: „Nikada ti drugi ne određuje koja je pjesma tvoja, niti koji je pjevač, pjesnik, slikar i muzičar tvoj. To je, dragoviću, nešto što odrediš sam.“ Zaključio je da je dobro, umirujuće i ispravno da nikom nije palo na pamet da se zbog amblema i zastave odrekne Zvonka Bogdana...
