Franjo Tuđman, hrvatski povjesničar, političar i državnik (Veliko Trgovišće, 14. 5. 1922. - Zagreb, 10. 12. 1999.). Rođen u Hrvatskom zagorju, rano je ostao bez majke; otac mu je bio ugledni član HSS-a i općinski načelnik, te vijećnik ZAVNOH-a i AVNOJ-a, koji je 1946. smrtno stradao, zajedno s pomajkom, pod nerazjašnjenim okolnostima. U rodnom mjestu pohađao je pučku školu (1929.–33.), a u Zagrebu Državnu II. mušku građansku školu (1935.–39.) te Trgovačku akademiju Udruženja trgovaca (1939.–41.). Kao srednjoškolac bio je 1940. pritvoren zbog sudjelovanja u ljevičarskoj manifestaciji. U proljeće 1941. prekinuo je školovanje i uključio se u antifašistički pokret; od 1942. bio je član KPJ i pripadnik partizanskih postrojbi na području sjeverozapadne Hrvatske, potom rukovoditelj ilegalne partizanske tiskare (Glas Hrvatskog zagorja), od 1943. zamjenik komesara 2. zagorskoga partizanskog odreda, a od 1944. zamjenik komesara Brigade »Braća Radić«, komesar 32. divizije te načelnik Personalnog odsjeka štaba X. korpusa. U siječnju 1945. upućen je u Vrhovni štab Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije u Beogradu, gdje je radio u Glavnoj personalnoj upravi Ministarstva obrane, kao načelnik Drugog (organizacijskog) odjela, a od 1957., kada je završio Višu vojnu akademiju, u Generalštabu JNA, kao načelnik Studijskog odjela Prve uprave. Od 1959. bio je i pomoćnik glavnog urednika Vojne enciklopedije. Od polovice 1950-ih objavljivao je radove s područja vojne povijesti i doktrine, u kojima, na temelju iskustva antifašističkog rata u Jugoslaviji, zastupa ideju o univerzalnom značenju partizanskog rata i koncepcije naoružanoga naroda, stajalište koje je cjelovitije izložio u knjizi Rat protiv rata: partizanski rat u prošlosti i budućnosti (1957). Potkraj 1960. bio je promaknut u čin general majora, ali je na osobni zahtjev 1961. napustio aktivnu vojnu službu i prešao u Zagreb, gdje je postao direktor (1961.–67.) novoosnovanog Instituta za historiju radničkoga pokreta Hrvatske (danas Hrvatski institut za povijest). Postavio je ambiciozan plan razvoja Instituta, okupio mnogobrojne suradnike, a 1963. pokrenuo i časopis Putovi revolucije, kojemu je bio glavni i odgovorni urednik (do 1967.). Istodobno je od 1963. bio izvanredni profesor na Fakultetu političkih nauka u Zagrebu, a 1965. doktorirao je iz povijesnih znanosti na Filozofskom fakultetu u Zadru tezom Uzroci krize monarhističke Jugoslavije od ujedinjenja 1918. do sloma 1941. Od 1962. do 1967. bio je i predsjednik Komisije za međunarodne odnose te član Sekretarijata Glavnog odbora Socijalističkoga saveza radnog naroda Hrvatske, a od 1965. do 1969. zastupnik u Prosvjetno-kulturnom vijeću Sabora SRH i predsjednik Komisije za naučni rad. Zbog suprotstavljanja službenim stajalištima o HSS-u i Sporazumu Cvetković–Maček, te kritičkoga pisanja o II. svjetskom ratu, u ožujku 1964. bio je optužen za »buržoasko-nacionalističko skretanje u pristupu nacionalnomu pitanju«...
